Nedavno je zabrinuta majka izrazila sumnju i pitala nas: „Godinama nismo imali televizor, a sada kada smo ga kupili, brinem se da moj muž i deca previše gledaju televiziju. Sedenje ispred televizijskog ekrana mi se čini nezdravim. Imate li neki savet?“
Zapravo, pitanje ove brižne majke otvara nekoliko tema, a sve su veoma važne za nas kao hrišćane i roditelje. Zabrinutost medija usredsređena je na nekoliko oblasti. Jedno je sadržaj, drugo vremenski faktor, a treće način na koji se mediji infiltriraju u naše živote i remete porodične odnose. Razgovaraćemo o ovim oblastima, a zatim – kao i uvek – prepustiti odluku i teške izbore svakom pojedincu.
Sadržaji koje nudi televizija toliko su raznoliki da je teško izvući sveobuhvatan zaključak. Svakom ko gleda uzorak bilo kog televizijskog programa odmah je jasno da se seksualni sadržaji, nasilje i moralno veoma sumnjive situacije stalno serviraju, na veoma uzbudljiv i otvoren način. Naravno, dostupni su i dokumentarni, edukativni i informativni programi, ali ih treba pažljivo tražiti i birati. Ubrzani način vizuelnog prikaza savremene televizije prelazi sa jedne slike na drugu, što za posledicu ima skraćivanje sposobnosti fokusiranja i opšte pažnje današnje omladine. Ono što hranimo očima utiče na naš mozak, a nedavna istraživanja o sposobnostima mozga sugerišu da se nove neuronske veze i mreže grade u skladu sa načinom na koji hranimo mozak.
Vreme provedeno ispred televizora povezuje se sa porastom gojaznosti, zbog neaktivnosti i sindroma „kese krompira na kauču”. Anders Grøntved i Frank B. Hu su napisali članak, objavljeno 15. juna 2011. u naučnom časopisu Journal of the American Medical Association, sugerišući direktnu linearnu vezu između dijabetesa tipa 2, fatalnih srčanih udara i opšte stope mortaliteta — sa vremenom provedenim u svakodnevnom gledanju televizije. Faktor nije samo neaktivnost, već i hrana koja se jede u prevelikim količinama tokom gledanja programa i obično sadrži visok nivo masti, soli i kalorija.
Procenjuje se da ljudi u nekim zemljama provode otprilike četrdeset do pedeset odsto svog slobodnog vremena gledajući televiziju. To znači da je gledanje televizije treća najčešća aktivnost za većinu ljudi, odmah nakon posla i spavanja. Takve brojke nam govore da ljudi u Evropi i Australiji gledaju televiziju oko tri i po do četiri sata dnevno, i da se u Sjedinjenim Državama prosečan broj sati procenjuje na pet sati dnevno.
Treća oblast zabrinutosti – iako smo sigurni da ih ima mnogo više – je poremećaj porodičnih odnosa. Toliko muškaraca i žena su postali „e-pustinjaci“ (elektronski pustinjaci), živeći u izolaciji – sa katastrofalnim posledicama po njihove odnose.
Najjača zaštitna mera protiv rizičnih ponašanja povezanih sa zloupotrebom droga i samoponižavajućim aktivnostima je izgradnja jakih odnosa poverenja sa našom decom. Koliko je mladih uskraćeno za ove veze zbog svojih roditelja koji se odaju surfanju internetom ili gledanju omiljenih televizijskih programa? Neka deca su postavljena da „vegetiraju” ispred „kutije za idiote” – zamene dadilje.
Uzalud je gunđati protiv moderne tehnologije; mnogo je važnije ovladati njime i iskoristiti njegove pozitivne potencijale, izbegavajući pritom njegove zamke.
Preporučujemo da veoma pažljivo birate sadržaje, da ograničite vreme gledanja televizije i da planirate i provedete prijatno porodično druženje. Ovo ne samo da će smanjiti rizik od gojaznosti, već će i podstaći smislene odnose koji će doneti doživotne blagoslove za vas i vašu porodicu.
Urbanizacija društva dovela je do većeg oslanjanja na televiziju i internet. Teškoća zarade i plaćanja tehnologije koja stalno napreduje uvukla je mnoge od nas u trku i takmičenje u nabavci najnovijih uređaja ili mobilnih telefona. Verovatno bi trebalo da imamo „elektronsko zamračenje“ svaki dan, odvajajući posvećeno i neprikosnoveno vreme za porodicu.
Majka je u pravu što je zabrinuta, ali porodica mora zajedno da donosi odluke i da se odmori od televizije (i interneta) i da to vreme bude najdragocenije i najlepše doba dana.
Allan R. Handisides i Peter N. Landless