Porodica je  kolevka čovekovog identiteta. Potpuno i normalno razvijeno novorođenče nije u stanju da shvati svoje mogućnosti ukoliko je izolovano ili usamljeno. Ljudskim bićima potreban je kontekst u kojem može da se odvije postnatalni proces nastanka ličnosti. »Osobe nisu samo sposobne za komunikaciju, već je komunikacija s drugim osobama neophodnost. Nema osobe bez drugih osoba. Nije slučajno što je naš Bog koji je Jedan, takođe i trojedini Bog: Otac, Sin i Duh«.

Porodica je božanska institucija, i društvena i relaciona, prevashodno zadužena i opremljena za zadatak oblikovanja ljudskih bića. U društvenim domenima porodica reguliše seksualnost, dodijeljuje odgovornosti i uloge djeci i roditeljima, očuvava liniju potomstva, određuje materijalni posjed i nasljedstvo, učestvuje u socijalizaciji generacija koje dolaze i stara se za fiziološke potrebe svih njenih članova.

U sferi odnosa, porodica se upušta u lični i moralni razvoj ljudskih bića. Ona ujedno »i oblikuje i izražava identitet i karakter svojih članova«. Vezani ljubavlju, roditelji i djeca obrazuju zaklon pod kojim, zaklonjeni od prekomijernog pritiska javnog života i drugih opasnosti, ljudska bića mogu da žive. U ovoj moralno stabilnoj okolini svijest se budi u samosvijest, disciplina sazrijeva i pretvara se u samodisciplinu, a postojanje je kanalisano u samoostvarenje. Kroz dugi proces, od kolijevke do groba, moralno biće neprestano izranja iz sjenki u, ono što mi nazivamo stalno narastajuću svijest o sebi, svijest o identitetu. Život se razotkriva kao afirmacija slobodnog moralnog  činioca, koji razmišlja i djeluje u skladu ili van sklada sa konceptima ispravnog i dobrog.

Međutim, stvarnost savremenih domova u našoj civilizaciji često ima veoma male sličnosti s ovim opisom. Porodične strukture i porodični život tragično su pogođeni grijehom. Razvod, zlostavljanje bračnog druga i djeteta, erozija seksualnih pravila ponašanja, upad mas medija u najintimnije kutke porodičnog života – sve ovo poremećuje ili uništava zaklon, harmoniju i mir koji su od tolike važnosti za oblikovanjoj zdravog ja.

Uprkos poremećenog stanja savremene porodice, hrišćanska etika porodičnog života teži idealu. Ona ostaje pri tome da ta samosvest, samodisciplina i samoostvarenje, koji skupa manifestuju ljudski identitet, nikada ne mogu da dosegnu zadovoljavajuću visinu ukoliko je predmet s kojim se poistovećuje nešto ljudsko. Hrišćanima je kao standard za njihov rast data »mjera rasta visine Hristove« (Efescima 4,13). Biblija kaže da je Isus odrastao »u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi« (Luka 2,52). »Obnoviti u čovjeku lik Njegovog Tvorca… jeste cilj vaspitanja, veliki cilj života«. Ne samo »kao majka, kao kćerka« ili »kao otac, kao sin«, već»ljudi i žene kao Isusu« jeste moto hrišćanskog doma.

Kako je ovo moguće? Namjera ovog eseja je da pojasni uticaj koji biblijska načela i hristolike vrline vrše na porodicu i njene članove. Odlučili smo da prvo ukratko definišemo ljudski identitet, a zatim da predstavimo kratki pregled hrišćanskog viđenja porodice.

Identitet i porodica

Kako da definišemo ovaj identitet koji hrišćanski dom treba da odnijeguje i oplemeni? Riječ »identitet« dolazi od latinskog idem »istovijetan«. Od klasičnog perioda, filozofi su vodili debate da li identitet ima veze s odnosom između stvari ili značenja, ili da li je identitet faktor trajnosti usred promjene ili faktor jedinstva usred raznolikosti. Naša namjera i zadatak ovdje nisu da opišemo ili analiziramo različite aspekte ove debate. Umesto toga, usredsredićemo se na jedan tip identiteta – lični identitet – a na kraju ćemo predložiti radnu definiciju.

Kada govorimo o identitetu mislimo na vrstu svijesti o sebi koja se može okvalifikovati kao jednoličnost, istovetnost. Ta svijest o sebi javlja se u određenom kontekstu pripadnosti. Na lični identitet utiču dvije dimenzije ljudskog života i on se istovremeno razvija na dva fronta: ličnom i društvenom. U domenu ličnog, života svako ljudsko biće je u stanju da razgovara sa samim sobom. Ovi dijalozi mogu da poprime dvije različite forme. Na primer, naše misli nas osuđuju ili opravdavaju (Rimljanima 2,15), ili mi sami pokušavamo da razveselimo i ohrabrimo sebe (Psalmi 116,7,43; 5,11). Osjećaj identiteta posledica je razlikovanih svjesti koje nastoje da budu isto identične. Naše stvarno ja neprestano nastoji da odgovori onome što bismo ili ko bismo mogli da budemo. U slučaju hrišćana, mi težimo da budemo kao Isus, da se poistovetimo s Njim, da sebe nađemo u Njemu. Drugim rječima, mi čeznemo da uskladimo svoje pravo ja s onim što možemo biti u Isusu.

Pozitivni pristup

 Identifikaciji na ličnom nivou može da ima i svoj negativni duplikat. Ne samo da želimo da budemo sve što možemo, već moramo da odbacimo izvesne mogućnosti i odupremo se iskušenjima da budemo išta manje od toga. Tako apostol Pavle primijećuje u sebi rat koji se odvija (Rimljanima 7) i nagovara nas da ostavimo grijeh po strani kako bismo mogli da trčimo u postojanosti (Jevrejima 12,1.2), podvrgavajući sebe bespoštednoj disciplini (1. Korinćanima 9,24.27).

Kao dodatak ovim unutrašnjim dijalozima i unutrašnjim odnosima, mi takođe prepoznajemo druge oko sebe i imamo potrebu da se odnosimo prema njima. Na ovaj način identitet poprima svoju društvenu dimenziju. Oni oko nas koje volimo i kojima se divimo postaju naši primeri i heroji. Mi osijećamo istinsku potrebu i smatrali bismo za privilegiju kada bismo, na neki način, pripadali njima. Pismo nam ponovo daje primer kao jednu paradigmu. Šestog dana stvaranja Adam nije pripadao nikome. Nije postojalo ogledalo prilagođeno njegovom nivou. Ali s družbenikom pored sebe, Adam je spontano dao izjavu vezanu za identitet: »Sada eto kost od moje kosti, i tijelo od mojega tijela« (1. Mojsijeva 2,23). Kroz istoriju Bog je njegovao društvene institucije (brak, porodicu, crkvu). Time je omogućio postojanje kontrolisane okoline oslobođene od spoljašnjih uticaja koja je tako oblikovala i održavala ljudsku vrstu na zemlji. Sklapanje brakova sa pripadnicima druge vjere, preljuba i idolopoklonstvo svrstavani su među najopasnije grijehe Božjeg naroda jer su takvi grijesi mijenjali ljudski referentni okvir i time ometali njihov identitet.

Ovde još jednom selektivnost isto koliko i suočavanje postaju dva neizbežna dijela razvoja i očuvanja nečijeg identiteta. Dž. N. Findli (J. N. Findleu) zapaža da »aktivno očuvanje nečijeg identiteta mora uistinu da obuhvati neprestano suočavanje sa i prilagođavanje onome što je drugo u odnosu na ja. Takođe podrazumijeva i ograničeno preuzimanje karaktera toga s čim se suočava, uz istovremeno očuvanje sopstvenog.«

Baš kao što je ljudsko tijelo nago i ranjivo pri rođenju, tako su i ljudska bića otkrivena i prijemljiva u toku svoje potrage za identitetom, otvorena za spoljašnje uticaje. Mi ne posjedujemo završen skup instikata koji će nas učiniti onim što jesmo. Da bismo postali ljudsko biće nama su potrebni orijentacija, podstrek, podučavanje, opraštanje, tolerancija, prihvatanje i potvrđivanje u ljubavi.

Mora da se zapamti da identitet nije isto što i individualnost, iako može da obuhvati i nju. Individualnost se definiše kao jedinstvenost svakog pojedinca. Ona svaku osobu čini posebnom i odvojenom. S druge strane identitet usredsređuje ličnost na neki idealni lik koji je na ličnom i društvenom nivou prihvaćen i potvrđen. Osoba bez osjećaja individualnosti često se smatra beskičmenjakom i beživotnom. Takvoj osobi nedostaje samouvjerenost i ona prosto ide za gomilom. Osoba bez identiteta, međutim, ima konfuznu sliku o samoj sebi.  Njenom životu nedostaje orijentacija i pravac. Ona se oseća odstranjenom i otuđenom i lično i društveno. U moralnom životu, osjećaj identiteta jeste odgovor na metaetičko pitanje »Zašto bih trebao da budem dobar?« Hrišćanska etika ljudski moralni život predstavlja kao potragu za izgubljenom slikom o istinskom identitetu, koja je slika/lik Božji u nama. Ovaj osećaj identiteta predstavlja i opravdanje i fokus moralnog napora. Božja volja određuje šta je dobro za čoveka i identična je s onim ko je idealni čovek. Neposlušnost Božjoj volji, s druge strane, odvaja čoveka od Boga po čijem obličju je načinjen i u kome počiva čovjekov istinski identitet. Voditi čovjeka natrag njegovom idealnom obličju, Božjem obličju, jeste namjera hrišćanske etike.

Identitet može da se zamisli kao istinititost bića. On izvire iz naše odanosti sopstvenom idealnom obličju u ličnom i društvenom kontekstu u životu. Upravo ovdje porodica treba da odigra presudnu ulogu.

Brak i porodica

Pismo iznosi koncept porodice kao jedinice ljudi koji su međusobno povezani mnoštvom zavjeta i obećanja pred Bogom. Brak je prvi i osnovni zavjet porodice. Moralne implikacije ove institucije zaslužuju našu posebnu pažnju.

Moralno govoreći, brak je više nego samo ugovor između dvije osobe suprotnog pola koje su pristale da, pod određenim okolnostima, djele svoj životni prostor i zarade. Promene koje brak donosi u ekonomskom, zakonskom i  društvenom statusu samo su spoljašnje po prirodi. Na dubljem nivou, događaj venčanja kada se pravi brak dešava trebalo bi da bude svedok značajnih izmjena koje su se već odigrale u sopstvenom identitetu.

Pre nego što sam se oženio, sebe sam smatrao za muškarca u sredini svoje treće decenije života, bez obaveza, zaiteresovanog za život i za neudate, slobodne osobe iz ženske populacije. Privlačile su me i odbijale, privlačio sam i odbijao, sve slobodno. Izvesno vrijeme uživao sam u svojoj slobodi, daleko od kuće, u domu za muškarce, sažaljevajući one oženjene muškarce koji su se »zaglibili« s jednom ženom i nisu mogli da se slobodno viđaju s drugim ženama.

Onda sam, jedne večeri pogledao kroz svoj prozor prema dolini ispod mene, dok je Ženeva bila u pozadini. Primijetio sam svijetla koja su se polako palila u kućama raspršenim po predivnom predijelu i osijetio sam da se nešto promijenilo u meni. Bio sam slobodan, ali ujedno i prazan, šupalj. Iznuren od odbacivanja i privlačenja, umoran od toga da nikom ne pripadam, počeo sam da sanjam o domu koji će biti moj, u kome bih/u predvečerje, ja mogao da upalim svijetlo.

Adamov problem tog petka popodne nije bio u tome što je on bio muškarac bez žene, lišen njenih čari ili saveta. Prije je stvar bila u tome što je Adam sebe gledao kao supruga bez supruge. Nije loše za muškarca ili ženu da budu sami. Hiljade samica i samaca vode ispunjene živote. Ono što nije dobro jeste da osoba u kojoj se razvio »suprug« okvir uma bude bez supruge. Adam je bio suprug bez žene po svojoj mjeri – bez supruge.

Slično ovome, u ono predvečerje počeo sam sebe da gledam na drugačiji način. Mladi muškarac od juče poprimio je novi identitet suprug se pomaljao. Razlika je bila suštinska. Ovaj novi identitet bio je očit iz nekoliko razloga:

(1) Mladi muškarac koji se osijeća kao suprug i mlada žena koja se osijeća kao supruga postaju sve više i više isključivi. Oni za sebe žele jednu ženu ili jednog muškarca. Njima je u umu zasijalo da melodija može da se savršeno odsvira s jednim jedinim instrumentom, bez potrebe da se kod svake note uzima novi instrument (Priče 5,15.21).

(2)       Suprug ili supruga poistovijećuje sebe s nečim trajnim i prepoznaje važnost odanosti u odnosima. Mladi muškarac ili mlada žena spremni su za brak onda kada budu spremni za zavjet u kojem neće očekivati  postojanje člana koji relugiše mogućnost povlačenju.

(3)       Kao kontrast mladalačkoj slepoj zanesenosti koja obećava vjernost do vječnosti olako, bez muke i slijepo, identitet suprug/supruga spor je na obećanjima i »zaslepljen« je ljubavlju, ali svijesno i voljno. On ne previđa loše crte karaktera u ovoj drugoj osobi već ih prihvata i radi na njima.

(4)       Identitet suprug-supruga čini da partneri postupaju odgovorno u smijeru i trenutačne i dugoročne dobrobiti oboje. Taj identitet ih vodi da tijelo, osijećanja i želje svog supružnika posmatraju kao sopstvene.

Sve ovo znači da sama ceremonija vijenčanja ne čini muškarca suprugom, niti ženu suprugom. Niti seksualna aktivnost u sebi proizvodi ovu promijenu u identitetu. Zato je tragedija kada običan muškarac i obična žena uđu u bračni zavjet. Otuda i zlo kada običan muškarac stupa u intimne odnose sa običnom ženom. Bol odbacivanja, izdaje ili poniženja dodiruje samo dno identiteta osobe. Nema mjesta gde se može otići, nema izlaza kako dalje živjeti, samo isprazno, jeftino osjećanje.

Ova promijena identiteta suprug-supruga, kao i u Adamovom slučaju, je Bogom dan blagoslov. Ja viđam druge žene koje su bogatije ili siromašnije, više ili sitnije, lepše ili gostoprimljivije, više ili manje pametne od moje supruge. Ali nijedna žena ne može da se takmiči sa lijepotom moje supruge, zato što je ona meni lijepša od bilo koje žene. Moja supruga je lijepa na moj način – na intiman način – i samo za mene. Isti je slučaj i s njenim rastom, inteligencijom i svime ostalim. Takmičenje je okončano, vrata zatvorena, a svijetla u maloj kući u dolini upaljena su samo za nas.

Roditeljstvo i porodica

Poput braka, roditeljstvo je još jedno obećanje ljudske porodice da je pod Bogom. Tačno je da u ovom slučaju nema naročite ceremonije, niti potpisivanja pristanka za roditeljstvo kao što je to slučaj s brakom. Ipak, Biblija jasno polaže na roditelje svečanu odgovornost za njihovu decu, obavezu na koju djeca mogu s pravom da računaju. Hrišćanska etika porodičnog života prepoznaje suštinsku ulogu koju roditelji igraju u izgradnji sveukupnog osijećanja sopstvenog identiteta kod djeteta. Ona insistira na tome da suprug ili supruga, muškarac ili žena ne mogu da odgovore ovom zadatku. Roditeljstvo je novo stanje uma. Roditelji sebe vide kao obogaćene, kojima je upućen izazov i osobe kojima je ukazana čast. Dok je svako pozvan da sarađuje u djelu s Hristom u Njegovom planu otkupljenja, hrišćanski roditelji imaju jedinstvenu privilegiju da sarađuju i u Njegovom djelu stvaranja. Ovo djelo ne sastoji se samo u prokreaciji (rađanju dece). Prvenstveni poziv koji stoji na roditeljima unutar okvira porodice jeste stvaranje novog ljudskog bića; novog identiteta, novog, slobodnog (iako ne štetnog) moralnog činioca.

U potrazi za moralnim portretom hrišćanskog roditelja, neophodno je da prepoznamo i pojasnimo izvesne pojmove i potvrdimo biblijsku perspektivu porodice.

Prvi i vjerovatno najvajžniji problem jeste uloga djece u porodici. Brak, bastion ljubavi za supruga i suprugu, gde niko nema pravo da upada i uznemiruje, ima jednu osijetljivu tačku – djecu. Ukoliko drugi muškarci ili žene ne mogu da slome ovaj zavjet svojim čarima, lijepotom ili snagom, sama pomisao na malo bebino lice, kolijevku i uspavanku, u stanju je da razoruža i preobrazi život u domu. Dogodilo se to samo nekoliko meseci po našem vjenčanju.

Moja supruga je počela da se okreće za nečijom bebom. Počela je da uživa da drži decu i da se sa njima igra. Odijeća i obuća za bebe u njenom oku počele su da stvaraju treptaj niježnosti. Majka se rodila.

Ovo je bila moja supruga, ista ona osoba koja je tokom našeg predbračnog druženja rekla da ne želi da ima djecu. Ali samo malo, ona više nije bila ista osoba. Nekoliko godina prije nego što se naše prvo djete rodilo, počela je da doživljava majčinska osećanja. Srećni brakovi nisu nikada sami sebi kraj. Zbog toga što ljubav raste i preplavljuje ivice njihovih života, javlja se imperativ da mora da dođe do nekog vida stapanja, tj. usredsređenog, združenog napora u zajedničkom cilju ili u službi drugima.

Djeca su blagoslov Gospodnji, kaže Biblija (Psalam 127,3.5; 128,3).  Njihov dolazak u dom obogaćuje i preobražava njegove članove. Ipak, sama djeca ne sačinjavaju porodicu. U izvesnom smislu mi treba djecu da »svrgnemo s prestola«, kako to Dž. L. Budžamra (J. L. Boojamra) ističe. »Činjsnica je da porodica ne postoji radi svoje dece. Ona postoji za sve svoje članove, ali naročito za supružnike, i njihovu međusobnu ljubav.« Kvalitet doma i razvoja djeteta pre svega zavisi od kvaliteta odnosa majka-otac. Ovo se suproti popularnom vjerovanju da je najvažniji odnos majka-dete. Zapravo, kvalitet zajednice između roditelja često je snažniji predskazivač ponašanja u odraslom dobu nego što je to ponašanje roditelja. To je »otrežnjujuća činjenica za one roditelje koji su dugo vjerovali da djeca više pažnje poklanjaju onome što roditelji rade … nego kako se njih dvoje ophode jedno prema drugom«.

Iz ovog razloga priprema za roditeljstvo jeste još jedan važan faktor za hrišćansku porodičnu etiku. Iznjegovati jedno ljudsko biće za život jeste krupan događaj. Tvorac Bog je svoju svemoć upotrebio da bi obezbedio svijetlo prije stvaranja oka, vazduh prije stvaranja pluća, hranu prije probave. A kada je sve bilo »dobro veoma«, otpočelo je planiranje prve ljudske porodice. »Da načinimo čovjeka«, rekao je On, »po svome obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji« (1. Mojsijeva 1,26). Dom, sve pribavljeno, zanimanje – sve je čekalo spremno kada će se čovek pojaviti kao gospodar.

Ovo je razlog zašto hrišćanska biblijska etika ne odobrava bezobzirno i nepromišljeno poigravanje sa prokreativnim snagama. Takvo postupanje zalaže se za to da seksualni odnos stoji kao zasebna kategorija.  Odgovorni i promišljeni odnosi idu preko takozvanog „sigurnog seksa «  , i daju potpunu sigurnost od veneričnih oboljenja i zaraze sidom. Lakoumnost u seksu zaražava ljudski um i degeneriše ljudski identitet prije nego što stigne da ošteti ljudsko tijelo. Seks pripada braku u kome suprug i supruga žive i vole. Prokreacija pripada roditeljstvu, tj. suprugu i supruzi čija je ljubav porasla prevazišavši samo obostranu ljubav njih dvoje. Ovo je moralni razlog zašto seks pripada braku, i zašto jedino postojanje mentaliteta »otac«/ »majka« daje supružnicima pravo da imaju djecu.

Pritisci iz šire porodici mogu biti štetni po pripremu za roditeljstvo. U mom slučaju, moja supruga i ja smo, već neko vrijeme, bili vjenčani. Tetke i ujaci, braća i sestre posmatrali su ne bi li primetili da je moja žena u drugom stanju. Mora da nešto nije u redu? slutili su. »Da li ste išli kod lekara?« Čekali su skoro pet godina.

Tokom tih godina, moja supruga i ja smo radili, studirali, provodili vrijeme zajedno, putovali i učili jedno o drugom. Ubrzo smo shvatili da je voljeti jedna stvar, a znati kako da pokažeš tu ljubav potpuno druga. Štaviše, nismo uživali u pomisli da će nas naša deca poput gledalaca posmatrati dok učimo umijetnost kako biti suprug i supruga. Kako je tragično kada su djeca »lijepak« koji održava brak njihovih roditelja živim. Onda je sasvim prirodno da, kada dođu stresni događaji, »lijepak« podnosi strašan pritisak. Porodica tada prestaje da bude zaklon gde svi članovi mogu da cvijetaju i rastu u sve bogatijem identitetu, poistovećivanju s obličjem Božjim. Tokom ovih pet godina, moja supruga je prikupljala i eksperimentisala s receptima koji su poprilično razveseljavali moje receptore za ukus, a ja sam otkrio da muške ruke jednog Evropljanina i nisu tako alergične na pranje sudova.

Čim djete uđe u dom, u načinu života dolazi do kompromisa. Razlike koje su postojale sada se prevazilaze. Dolazi do nesuglasica, svađa i rasprava oko prioriteta, a sve to ide zajedno sa prihvatanjem pravila i kodeksa. Sve ovo znači da roditelji polako postaju jedinstveni. Djete se postavlja prema ovoj harmoniji, a ne prema dvije odvojene jedinke, majci nasuprot ocu. On ulazi u zaklon gdje, iako oluje mogu doći iznutra i spolja, ono može spokojno da počiva jer su njegovi roditelji veterani u smirivanju nevremena. Ono zna da nijedna rasprava između njegovih roditelja niti bilo koji odnos sa nekim izvan porodice ne može nikada da dovede u pitanje ljubav ili jedinstvo porodice. Roditelji su bili zajedno prije nego što je djete pristiglo zato što su voljeli jedno drugo i voljeli društvo ovog drugog.

 Porodica i identitet

Na kraju moramo da pomenemo ulogu porodice u izgradnji identiteta ljudskog bića:

(1) Zajedničarenje: Osjećanje porodice kao zasebne jedinice od suštinske je važnosti. Tamo gdje nema osjećanja jedinstva i grupne individualnosti, svijest o pripadanju postaje preslaba. Posledica je kriza identiteta. Martin Hajdeger (Martin Heidegger) definisao je identitet kao »pripadnost jedno drugom« , što je više od običnog »biti« zajedno. U pripadanju, svaki član ima mjesto i svako je pojedinačno vezan za cjelinu. Takva klima pruža bogate mogućnosti za odnos na dubljem nivou. Svako biće spontano, slobodno i voljno djeli svoje suštinske dimenzije. Upravo u ovoj međusobnoj povezanosti i međusobnoj razmjeni oblikuje se lični identitet.

(2) Tradicije: Džon L. Budžamra nas podseća da je čovjek homo festivus (biće običaja). Djetetov identitet obrazuje se oko rituala i običaja, a ne oko vjerovanja. Naročite proslave, igranje i vrijeme za odmore stvaraju naročite uspomene koje izgrađuju identitet. Redovno porodično posećivanje crkve i porodična bogosluženja kod kuće ovdje igraju jedinstvenu i nezamjenjivu ulogu. Pažljivo uspostavljena ravnoteža između kreativnih inovacija i porodičnih običaja, s vremenom za ispovjedanje, djeljenje iskustava i svjedočanstava i učenjem iz Rječi Božje, svakog dovodi u kontakt s njegovim ili njenim uzorom – Isusom Hristom:

Frenk Dž. Klajn (Frank J. Kline) ove dvije tačke sumira kada kaže da porodica koja zajedno izgrađuje takav život, koja poseduje izvijesne vrijednosti koje oni zajedno prihvataju i cijene, koja čak razvija i njeguje ono što bi moglo da liči na ritualne oblike ponašanja i funkcije porodice koje oni naročito vole – takva porodica izgrađuje snažno društvo i naciju u kojoj će sve veći broj onih sa strane pronaći sigurnost i zadovoljenje.

(3) Prihvatanje: Porodica je mjesto gde se mogu priuštiti greške. Upravo se u domu uči jedno vrlo važno razlikovanje – razlikovanje grijeha od griješnika. Volim ovu priču o ocu i njegovoj kćerki. Da bi spriječio moguće iskušenje upotrebe cigareta tokom njenih ranih tinejdžerskih godina, on joj je jednog dana rekao da, ukoliko ikada bude poželjela da puši, da to ne radi napolju ili krijući se već tu, kod kuće. Njegov stav i njegova briga jasno su poručivale: »Ja te volim. Duvan i duvanska industrija te ne vole. Ne treba da se kriješ od mene. Hajde da se protiv iskušenja borimo kod kuće, zajedno. Ja imam samo jednu tebe«. Privlačnost iskušenja izgubila je svoju snagu istog trenutka.

Nakon proučavanja koje su izveli Dejvid Smit (David Smith) i Džon Ljuc (John Luce), gdje su obuhvaćeni mladi ljudi koji su prošli kroz Hajt-Ešburi (Haight-Ashburu) hipi-centar u San Francisku, Kaliforniji. Zaključak je bio da bi vrlo mali dio od svih tih miliona mladih ljudi uopšte došao na to mjesto da su imali dovoljno razloga da ostanu kod kuće. Porodica koja sa svojim članovima može da komunicira i da ima snažnu afirmaciju i prihvatanje, a da u isto vrijeme prenese jasnu i doslednu poruku averzije prema načinu života i navikama koji nanose štetu, stvara zaklon u kome hrišćanski identitet može na najbolji način da se uzgaja.

 (4) Disciplina: Nijedna dobra stvar se ne dešava slučajno. Navika, vještina, postupak, pa čak i riječ, koji se mogu okarakterisati kao dobri, uvek dolaze kao posledica nekog disciplinovanog napora. Prepušteni svojim sklonostima i griješnim težnjama, nikada se ne bismo naučili učtivosti, stekli znanje, prilagodili se drugima ili razvili radne navike. Griješno ja prirodno teži da se poistoveti sa popustljivim zavodoljstvom i griješnim prilagođavanjem. Važnost discipline u hrišćanskoj porodici nikada ne može da se prenaglasi.

Prvo, hrišćanska disciplina u porodičnom životu djeluje kao glavni vodič u pravljenju razlika prilikom izbora s čime/kime se  poistovetiti. Roditelji kontrolišu uticaje, vodiči su u prijateljskim vezama, i nadgledaju čemu se izlažu oni i ostali članovi porodice. Tako se potraga za sopstvenim identitetom orijentisana u ispravnom smjeru.

Drugo, disciplina usredsređuje osobu na cilj. Ovim se spriječava skretanje i traćenje vremena i energije. Pojedinac koji je disciplinovan i koji ima osjećaj identiteta ne mijenja olako objekat svoje vjernosti niti se upušta u jednostavno oponašanje modnog ludila i trendova iz okoline.

Međutim, disciplina isto tako može da se pretvori u najrazornije oružje. Sigmund Frojd (Sigmund Freud) upozorava protiv zloupotrebe onoga što on naziva super ego. Kada se disciplina dešava izvan istinski hrišćanskog konteksta, može da proizvede superosetljivu savjest koja se ponaša poput prestrogog oca, upućujući nerazumne zahtjeve i donosjeći preterane kazne. Dok se pojedinac gubi kroz strah i blokadu, fokus se pomjera i nije više na idealu koji je vrijedan identifikovanja, a osoba se usredsređuje na poslijedice ili slabosti.

Ipak, Frojd je u pravu samo dok njegova analiza ostaje na čisto naturalističkom planu. Hrišćanska porodica je značajno različita sredina. Tu disciplina i kontrola postoje u atmosferi prihvatanja i zajedništva. Šta više, prisustvo i služba Svetoga Duha u hrišćanskom domu kontroliše postupke, raspoloženje, temperamente i svakog člana porodice upućuje na krst – izvor sveg dobra, sveg praštanja i sve moći. Konačno, u hrišćanskom domu, disciplina prati Hristov metod oblikovanja u kojem se svaki član hrabri da postane primijer ostalima.

Moralni zahtjevi na hrišćanskoj porodici su uistinu visoki. Govoreći kao ljudi, ovaj ideal je nemoguć. Ali, s Isusom u porodici sve su stvari moguće.

Prof. dr. sc.  Miroslav M. Kiš